preskoči na sadržaj

II. osnovna škola Bjelovar

Login
Zastava škole

Grb škole

Gdje smo?

(Street View)

Tražilica
Učionica budućnosti

Geografija u Učionici budućnosti

Kalendar
« Rujan 2018 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
27 28 29 30 31 1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
1 2 3 4 5 6 7
Prikazani događaji

Pitanja i odgovori
 Naslov: FAQ

  • Naj 10 pitanja

  • Nedavna pitanja

  • Arhiva pitanja
Anketa (mala)
Naučio/la sam čitati:







Škola u oblacima

e škola

EKO-ŠKOLA

Arhiva dokumenata
Učitavanje RSS feeda je završilo s greškom: 404
e Dnevnik

Točno vrijeme
Raspored informacija

kliknite na ilustraciju

ISE

Učitelji, počele su edukacije za ISE projekt.

Facebook škole
 
Školske novine

 

 

Razgovor sa živom legendom bjelovarskog rukometa

NAJBOLJE SVJETSKO DESNO KRILO 70-IH

Achtung Raban!

 Piše: Matija Miklečić, 8.b

O sportskoj se dvorani u vrijeme sjajnih bjelovarskih rukometaša moglo samo sanjati.

 

Treninzi pod vedrim nebom donijeli su im tada zvjezdane uspjehe. Bjelovarski je Partizan osvojio sedam državnih prvenstava, tri državna kupa, 1972. Kup europskih prvaka u finalu s Gummersbachom, 1973. postao viceprvakom Europe. Tim je čudesnim rezultatima mnogo pridonio i Miroslav Pribanić Raban koji pripada generaciji bjelovarskih rukometnih genijalaca. Odigrao je više od 700 utakmica za Partizan, 125 susreta za reprezentaciju Jugoslavije, postigao 286 golova za reprezentaciju i više od 2600 pogodaka za klub.

 

ZLATNA GENERACIJA BJELOVARSKIH RUKOMETAŠA

Čemu sve pripisujete osobne i klupske rukometne uspjehe i rezultate kojima postajete najbolje desno krilo svijeta 1971. i 1972. godine?

Uspjeh i rezultati grade se godinama. Sa svojim sam vršnjacima od malih nogu igrao nogomet koji je tada bio prvi sport u gradu. Ubrzo su me uspjesi srednjoškolaca okupljeni oko trenera Željka Seleša okrenuli rukometu. Bjelovar otada zauvijek postaje grad rukometa. Na poziv trenera zaigrao sam 1963. u Partizanu, malo grijao klupu i već 1964. postao dio prve momčadi. Godinu kasnije kandidat sam za Svjetsko rukometno prvenstvo u Švedskoj i s nepunih 18 godina postajem reprezentativac. Želim još naglasiti da sam početno igrao na poziciji pivota, ali sam igrom slučaja (zbog nediscipline nekih igrača) završio na desnom krilu. To je ukratko moj uzlazni put. Svoje sam šanse i povjerenje trenera dobro iskoristio.

U Njemačkoj su osvanuli navijački napisi: Achtung Raban! Jeste li uistinu bili tako ubojiti?

Zapravo Achtung Pribanić! Igrali smo protiv Nijemaca u Berlinu. Jedan je od igrača uzviknuo: „Achtung Pribanić!“ U tom sam trenutku doletio na mjesto pivota, dobio loptu i zabio gol. Nastao je smijeh i oduševljenje desetak tisuća navijača u dvorani.

Ah, da! Zašto nadimak Raban?

Taj sam nadimak dobio po svojem starijem bratu Ivanu koji je bio boksač. Njega su zvali Raban. Uvijek smo bili zajedno, stalno sam bio s njim. Veliki i Mali Raban. Otkad je on zbog posla otišao iz Bjelovara, meni je pripao njegov nadimak Raban.

 

SVJETSKI SPORTSKI USPJESI

Oduševljavali ste publiku rukometnim čarolijama i majstorijama.

Nisam ja bio neki čarobnjak. Bio sam samo brz i okretan. Mogao sam svakog igrača „prevariti na kvadratni metar“. Brzina, koja mi je tada elektronski mjerena u Japanu na 100 m, bila je 11.1 sekunda što pokazuje da sam imao veliku brzinu u nogama. Leteći start 2.02 sekunde na 20 m. Vjerojatno me zbog tih brojka igrači nisu mogli zadržati.

Je li istina da je cepelin izletio iz Vaše radionice?

Vidjeli smo sličnu akciju igrača tadašnjeg banjalučkog Borca. Onda smo se i mi dogovorili da probamo to izvesti. Uvježbavali smo tu akciju, razvijali je i usavršavali. S desnog krila lopta se prebacivala lijevom krilu, onda na pivota ili na ulaz vanjskom igraču. Mi smo tu akciju zvali hlebinac jer se tako vrlo lagano zabio gol. Taj naš naziv nije se sviđao ljudima u tadašnjoj reprezentaciji. Naknadno je došao naziv cepelin.    

Ima li koja medalja posebno mjesto u Vašoj vitrini uspjeha? Možda zlatna s Olimpijskih igara u Muenchenu 1972. godine?

Naravno. Zlatna olimpijska medalja ima počasno mjesto, ali odmah do nje nalazi se brončana medalja sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1971. i dvije zlatne medalje s Mediteranskih igara u Alžiru i Tunisu.

Vaš najponosniji rukometni trenutak?

Zlatna medalja oko vrata na Olimpijadi u Muenchenu.

Vaš najtužniji rukometni trenutak?

Prijelom moje desne ruke. Na utakmici u Bosni i Hercegovini. Grubost protivničkog vratara.

Lomom ruke moja je karijera bila zapečaćena.  

Znam da volite mnoge sportove i da ste se aktivno njima i bavili. Koji Vam je uz rukomet najomiljeniji?

Sve što je okruglo išlo mi je. Od špekulanja do košarke. Mogao sam igrati i prvoligaški nogomet jer mi je 1966. ponuđeno igranje u NK Zagreb. Rukomet je ipak prevagnuo.

 

VELIK ČOVJEK U SVOJOJ JEDNOSTAVNOSTI I SKROMNOSTI

U sportu ste osvojili sve što može osvojiti vrhunski sportaš. Nudili su Vam marke i dolare, ali ste ostali vjerni rukometu i svojem gradu.

Nisu baš tako pljuštale ponude kako se misli. Bilo je ponuda iz Francuske, Kanade… Jedina konkretna ponuda bila je iz Gummersbacha. Lomom ruke sve je otišlo u nepovrat.

Što biste istaknuli kao svoj najveći životni uspjeh?

Rođenje i odgajanje svoje dvije kćeri. Završile su svoje škole, rade. Imam i tri lijepa unučića koji su mi sada najveće zadovoljstvo.

Danas ste tajnik RK Bjelovar i trener mladih rukometaša na koje prenosite svoja znanja i iskustva.

Mladi misle da je sve u snazi. Najvažnija je lopta. Treba savladati loptu i onda je sve lakše.

Što biste poručili mladima?

Skroman sam, pošten, poštujem svakoga, nikoga ne želim ni u čemu prevariti. Igrao sam cijeli  život samo na skromnost i poštenje.   

Svi građani grada rukometa moraju biti ponosni na svojega rukometnog velikana Rabana, a mladi na takvog trenera i čovjeka.

 

 

Osvrt na rad video družine "OKO"

"U LOV! U LOV!"

Piše: Victor Allouch, 7.b

Filmska reportaža "U lov! U lov!" prvi je ovogodišnji uradak školske video družine "OKO" koja je nastala prema novinarskom tekstu autora Alena Horvata (7.b). Alen je režiser i scenarist reportaže, a Lalita Tasić (6.b) je snimateljica i montažerka. Tehničku pomoć i podršku pružio im je voditelj prof. Goran Kruno Kukolj.

S ovom reportažom video družina predstavila se na županijskom susretu LiDraNO 2010. i bila predložena za državni susret.

Reportaža govori o hranjenju životinja i o pomaganju životinjama tijekom zimskih mjeseci. Alen Horvat je član lovačkog društva i uz očevu pomoć on uči kako se brinuti za životinje, a što je i demonstrirao u reportaži. Reportaža je snimljena na obroncima Bilogore tijekom jednog dana.

Snimanje je bilo naporno zbog hladnoće i snijega, zbog nepristupačnog terena. Unatoč tomu, snimljeno je puno zanimljivog radnog materijala od kojeg je Lalita montirala desetominutni film. Nažalost, većina radnog materijala nije mogla biti iskorištena zbog vremenskog ograničenja.

 

Portret voditelja videodružine

16 GODINA USPJEŠNOG RADA

Piše: Victor Allouch, 7.b

Goran Kruno Kukolj profesor je tehničke kulture i u našoj školi radi već 16 godina. Voditelj je video družine "OKO" s kojom gotovo svake godine snimi jedan uspješan film. Najveće rezultate postigao je s filmovima "Igra ruku i prirode", "Noć punog mjeseca", "Proljetno strizanje". Svi navedeni filmovi nagrađeni su na  filmskim festivalima djece i mladeži. Dakako, uspjesi su postizani i na državnom LiDraNU. Na primjer, s filmom "Školska torba" koji govori o neprimjerenoj masi knjiga u učeničkim torbama.

Profesor se rado sjeća i drugih filmova, kao što su "Tomo i Marina", "Crna vreća" - film koji je netragom nestao, "Zebra" ...

Pri izradi filma najvažnija je ideja i volja. U okolini postoji puno događaja i zanimljivih ljudi i stvari koje vrlo lako mogu postati motivi nekog filmskog ostvarenja.

U proteklim dvjema godinama profesor je napravio 45 nastavnih filmova u trajanju od 3 do 5 minuta, a za potrebe tehničke kulture. Tim se filmovima učenicima olakšava učenje nastavnog gradiva. Filmove možete vidjeti na internetu na službenim stranicama jedne izdavačke kuće (pronađite je sami).

Ideje za nove nastavne filmove i za kreativan rad s učenicima i dalje postoje kod profesora.

 

 

Dobra ideja za hobi

U LOV! U LOV!

Lovačke dužnosti i radosti

Piše: Alen Horvat, 7.b

 Lov nije samo odlazak u prirodu i ubijanje nedužnih životinja, a lovci nisu bezosjećajni krvnici.  Svaki odlazak u lov ne znači ubijanje. Najčešće je lov šetnja prirodom i promatranje životinja i njihovih navika. Također, odlazak u lov je i pomaganje životinjama, pogotovo u zimskim mjesecima kada im je teško pronaći hranu. Dužnost svakog lovca je obilazak lovišta i hranilišta, čuvanje životinja od krivolovaca i držanje populacije u ravnoteži.

S tatom idem u lov kad god imam slobodnog vremena, najčešće vikendima i praznicima. Zapravo, odlazimo u prirodu obavljati lovačke dužnosti. Ustajemo oko četiri ili pet sati, ovisno o godišnjem dobu. Oblačimo se slojevito, pogotovo u kasnu jesen kada su jutra hladna i maglovita, a mraz štipa za obraze. Važno je da odjeća bude maskirne boje ili zelenkasto-smeđa da se bolje uklopimo u okolinu i da nas životinje teže primijete. Uzimamo pušku, streljivo, dalekozor i ruksak. Ne smijemo zaboraviti šešir koji glavu čuva. Sve stavimo u automobil i možemo započeti avanturu. Odlazimo do lovačke kućice jer tamo uzimamo hranu za životinje. To je najčešće kukuruz ili sijeno. Nakon toga obilazimo hranilišta. Provjeravamo ima li u lovištu lovokradica i je li možda koja životinja ozlijeđena. U slučaju da naiđe na ranjenu životinju, dužnost svakog lovca je pokušati joj pomoći, a ako se više ništa ne može napraviti, najhumanije je odstrijeliti je i skratiti joj muke. Odstrel ranjene životinje prijavljuje se lovniku i takav se odstrel zove sanitarni odstrel.

Lovačka priča

Ima lijepih trenutaka. Ne mogu opisati sreću kada vidim srnu i njezino lane kako pasu svježu rosnu travu ili kada se mama lisica igra sa svojim mladuncima nedaleko od nas.

Nedjeljno je jutro. Moja obitelj i ja, uključujući i psa Lunju, došli smo u vikendicu. Obilazim voćnjak u potrazi za zrelim kruškama i breskvama. Sa svakog sam stabla ubrao jedan plod i pojeo ga. Lunjo je veselo trčao voćnjakom. Podragao sam ga i krenuli smo u šetnju šumom. Ušavši u šumu započeli smo igru šumskog detektiva – tražili smo tragove divljih životinja. Naišli smo na mali izvor koji služi kao pojilište za divlje životinje. Lunjo je stao piti vodu, a ja sam gledao mnoštvo tragova od srna, zečeva, divljih svinja, kuna i lasica koje piju vodu s izvora. Krenuo sam dalje šumskim putem. Lunjo je zastao njuškajući tragove. Najednom je počeo lajati. Zaletio se u grm kupine. Iz grma je izjurio zec, a Lujo za njim. Zafućkao sam i time rekao Lunji da ostavi zeca na miru. Lunjo je poslušao i došao do mene. Nastavili smo šetnju. Na malom proplanku u kutu šume ugledali smo srnu i lane kako pasu. Srna je stajala i stalno provjeravala je li sve u redu. Podizala je glavu i osluškivala da uoči moguću opasnost i zaštiti svoje mladunče. Kad bi se uvjerila da je sve u redu, nastavila bi jesti mekanu travu koja je u sjeni šume još bila rosna. Lane je bezbrižno ležalo u travi pored nje igrajući se s prerano otpalim lišćem s ogromnog šumskog drveća i ponekim zelenim skakavcem koji se našao u blizini.  Krenuo sam dalje jer bi Lunjo pojurio prema njima i poremetio njihovu jutarnju idilu.

Nakon dva-tri sata naše avanture zastao sam jer sam osjetio veliku žeđ. Ustanovio sam da smo tri ili četiri kilometra udaljeni od vikendice i da smo nasred šume koju poznajem kao vlastiti džep. Najkraćim putem vratili smo se do vikendice. Prvo sam Lunji nalio čiste vode u njegovu posudicu, a zatim sam i ja utažio žeđ  bistrom i čistom vodom iz našeg dvadeset osam metara dubokog bunara.

Sjeo sam na terasu s mamom i tatom i im pričao doživljaje iz šume.

Na povratku u grad ja sam još bio u šumskom svijetu koji je za mene prekrasan i zadivljujuć.

Dan koji je prošao kao trenutak.

 

Portret učiteljice Vesne Janko

UČENJE ZA 21. STOLJEĆE

 

Vesna Janko, profesorica geografije i povijesti, stekla je zvanje učiteljice mentorice. Radi u našoj školi već 18 godina.

Izvodi nastavu u učionici za tehničku kulturu u kojoj se nalaze računala potrebna za nastavu geografije. Naime, računalo je uobičajno nastavno sredstvo u njezinoj nastavi, uz projektor. Učiteljica zada problemski zadatak koji učenici rješavaju služeći se računalom i različitim programima, tj. internetom. Osim uobičajnih programa MS Ofice, učenici koriste program za izradbu Wiki stranica, digitalnih postera (Glogster), Google karte, Purposegames itd. Učenici internetom komuniciraju s učiteljicom – šalju si poruke, zadaće, datoteke, ankete ispunjavaju itd. To je program Edmodo, a sličan je Facebooku pa ga djeca rado prihvaćaju. Učiteljica je razradila svoj poseban sustav vrednovanja “na daljinu” (vrednuje testove u obliku kvizova, vježbe na geografskoj karti). Prezentacije učiteljica sama pregledava kad ih učenici pošalju putem Edmoda i može ih korigirati. Na taj način učenici mogu popravljati svoje prezentacije dok ne budu onakve kakve učiteljica traži u zadatku.

U programu Wiki učiteljica može pratiti rad učenika, čak i dok rade kod kuće. Svaki razred ima svoje Wiki stranice na kojima se vidi što je razred radio tijekom godine (njihov portfolio).

Upravo Wiki omogućuje skupinski rad i suradničko učenje.

 

Dosadašnji projekti i uspjesi

 

Od početka učiteljica je bila voditeljica projekta Ekoškola (u to doba škola je zaslužila tri Zelene zastave). Završila je i seminar Čitanje i pisanje za kritičko mišljenje, projekt Kvalitetna škola (prema Glasseru).

U zadnje vrijeme posvetila se intenzivno proučavanju i primjeni informatičkog znanja i vještina u nastavi, iako se služi računalom od početka svoje karijere. Položila je ECDL ispit, a zatim je u jednoj akademskoj godini uspješno završila CARNet-ov edukacijski program

E-learning akademiju, smjer corsedesign (certifikat za izradu obrazovnih sadržaja u on-line okruženju).

Završila je i tečaj za Flash animaciju. Animaciju će koristiti u prikazivanju geografskih procesa.

Učiteljica voli projektnu nastavu i sve suvremene metode rada, kao što je uporaba Excela u pojašnjenju mjerila karte (projekt Topografke priče). S Topografskim pričama učiteljica je sudjelovala na nacionalnom natjecanju koje se zove Primjena računala u nastavi, 2007./2008. godine. Pobijedila je u kategoriji Zajednica. Tako je stekla pravo sudjelovati na 5. europskom forumu inovativnih učitelja i nastavnika u Zagrebu 2008. godine.

Sljedeće je godine ponovno pobijedila, zajedno s kolegicom iz ČOŠ Jana Amosa Komenskog Anom Vodvarkom, s projektom Poučavanje o Češkoj Republici kroz suradnju škola. Učenice češke škole održale su nastavni sat našim učenicima pomoću video konferencije, a zatim su im zadale kreativni zadatak. Naši su učenici pomoću programa MovieMaker izradili video klipiće o Češkoj Republici. Učiteljice su taj projekt predstavile na 6. europskom forumu  inovativnih učitelja i nastavnika koji se održao u Beču 2009. godine.

Ove godine učiteljica provodi projekt pod nazivom Virtualna terenska nastava u suradnji s XV. gimnazijom iz Zagreba i kolegicom Kristinom Rismondo, profesoricom likovne umjetnosti. Učenici jedni drugima izrađuju plan obilaska zavičajnog grada. Zagrepčani posjećuju Bjelovar i obratno. U izradi plana služili su se Google kartama i Wiki stranicama i drugim različitim programima. Bjelovarčani duguju odlazak u Zagreb.

Učiteljica smatra da  ovakve metode rada učenicima trebaju u svladavanju vještina za 21. stoljeće, a to su: timsko i suradničko učenje, informatička pismenost, inovativnost, kreativnost, kritičko mišljenje, komunikacijska suradnja.

Uporaba ICT pomoći će nastavnicima u rješavanju sve većih zahtjeva koja suvremena nastava zahtjeva.

Učiteljica održava radionice za učitelje geografije u našoj Županiji, a i u cijeloj državi.

 


 

 

Izvannastavne aktivnosti

TAMBURAŠI

Od ove nastavne godine tamburaška sekcije ponovno aktivna!

 

Piše: Nikolina Horvat, 5.b

 

Idem na tamburaše. Sviramo, družimo se…tu su svi veseli i prijateljski raspoloženi.

Sviram bisernicu. To je najmanji tamburaški instrument. Prikladan je za djevojčice i manju djecu. Postoje još brač, bugarija, bas. Tamburice se sviraju trzalicom.

Probe našeg tamburaškog zbora održavaju se ponedjeljkom i četvrtkom od 18 do 19 sati u školi. U početku zborovođa je bio prof. Boris Beketić, a sada zborom ravna prof. Goran Kruno Kukolj. Osim učenika, zboru se u sviranju pridruže učiteljice Andreja Tukša i Anita Vegh, ali i učitelj Kukolj. Nakon završetka probe učitelj Kukolj podijeli nam bombone.

Roditelji me podržavaju u sviranju, a i brat ponekad voli zasvirati. Ako mi što nije jasno, moja prijateljica Zorana pomogne mi jer je išla u glazbenu školu.

Već smo nastupali u Domu kulture na svečanoj školskoj priredbi u povodu Božića i Nove godine. Sada se pripremamo za nastup za Dan škole u svibnju. Dođite nas poslušati!


 

Mladi    i    izlasci

Malo tko pada na pod zbog umora

Noćni život bjelovarske mladeži

Piše: Romana Marušić, 8.a

Počinje vikend!

                         Konačno! Zadnje zvono zadnjeg radnog dana u tjednu!

Prošla je fizika, i kemija, i svi testovi, barem za ovaj tjedan. Izdahne se sav taj zrak obojen strahom, brojkama, slovima…i udahne onaj pun boja, pjesme, zabave.

Je li  mladima uistinu vikendom lakše i bolje ili samo zanemare stranu mozga zaduženu za razmišljanje i donošenje pametnih odluka? Prepuste li se tek tada valovima zabave da ih raznesu bez pravila , granica i vremena?

                          Mladi ne razmišljaju mnogo o posljedicama te se često prepuštaju različitim porocima, samo da bi zaboravili na obveze te se nesmetano opustili.

Još jedna nezaboravna večer

Subota je ujutro! Čim se probudila, pomislila je na večerašnji izlazak. Odjevnu kombinaciju smislila je tijekom odmora. Odabrana gospođa Kombinacija samo čeka da ju se odjene!  Već  je kasno i počinju telefonski pozivi. Dogovaraju se mjesta sastanka. Šminka je pala, odjeća je na mjestu, još samo cipele i spremna je.Oči joj se sjaje i očekuje najbolju subotu dosad. Izdaleka naslućuje glazbu. Ulazi u dogovoreni kafić, susreće ekipu i zabava počinje!

Uz glazbu primjećuje da su mnogi već lagano prepušteni alkoholnim parama. Njena je odluka – ne pretjerati te ostati na svojim nogama! Ritam glazbe pojačava se, počinje gibanje zvano ples, pa jedno piće, pa još jedno… Kod mnogih još jedno koje postaje ono prekobrojno. Zabavljaju se i misle samo na trenutak koji žive. Pita se – je li svima baš tako bajno? I donosi zaključak: Padati s nogu od umora sasvim je u redu , no malo tko pada na pod zbog umora!

Približavaju se kasni sati, a ona je i dalje sretna. Pogledava na sat mobitela te potom, malo manje sretnim glasom, prijateljicama kaže:» Vrijeme nam je isteklo! Moramo krenuti kući!»

Prošla  je još jedna nezaboravna večer. Izlazi na svjež zrak i uputi se kući. Dok hoda, gleda problijedjela lica svojih poznanika, punih tegoba .Okreću se i savijaju. Gledajući ih, pomisli: To nije zabava, mala je granica za odlučiti kada je dosta i na vrijeme stati! I postane sretna kada shvati da se odlično zabavila a da ni u čemu nije pretjerala.

Tamna strana izlazaka

                                  Mladi se od pristojnih i normalnih ljudi pretvaraju u vikend manijake i bolesnike- tuku se, razbijaju, trgaju nedužne klupe u parkovima, ne čine ništa imalo slično zabavi. Je li im lijepo? Jesu li se došli zabaviti ili izbaciti bijes i tugu iz sebe?!

 Mnogi mladi suočavaju se s alkoholom, drogom te čestim  uzročnikom svega toga, lažnim društvom. Mnogi imaju problema i ne znaju na koji bi ih način riješili. Tada izabiru najlakši put, put u početak propasti. Ako nekome zabavu predstavljaju droga ili alkohol, onda ne shvaća smisao života. Uvijek se pitala gdje su nestala ona dobra vremena mira, maminih plesnjaka, bakinih prosaca. U što to srlja svijet u kojemu živi? Hoće li se jednoga jutra probuditi i shvatiti da je proteklo vrijeme bespovratno nestalo? 

                                     Mladi bi za zabavu trebali manje konzumirati alkohol, s drogom se ne igrati, baviti se sportom, probleme rješavati snagom koju crpe iz srca i mozga te iz ljubavi bližnjih. Ona  treba biti najveći i najbolji povod za krenuti naprijed!

Uz povremene plesne izlaske s najboljim prijateljicama, izabrala je zdravlje, život i miran san svojih roditelja, neopterećena alkoholom i položajem u nečijim očima!     

 

 

Slobodno vrijeme

BICIKLISTIČKE AVANTURE

Piše: Juraj Segin, 7.b

Kao mali mislio sam da će mi hobi cijeloga života biti slaganje Lego kockica. No, stvari su se brzo promijenile.

Odrastao sam uz oca, strastvenog ljubitelja svega što ima kotače. To su prije svega motori, automobili i, naravno, bicikli. Tako sam pronašao novi hobi. Lego kocke sad su uredno složene na polici. Kao pravo tatino dijete i ja sam se lagano preselio u garažu, na bicikle.

Bicikl sam naučio voziti s tri godine. Prvi bicikl s brzinama dobio sam s pet godina. Počeo sam svladavati prve biciklističke zadatke, kao vožnju do bake u Velikim Sredicama ili nekoliko krugova po gradu. Uglavnom po ravnome terenu. Sljedeće dvije godine usavršavao sam vožnju te sam tako svladao uspone i na Planinarac i Dobrovitu. Kao nagrada uslijedio je novi bicikl. Prvi pravi, marke Trek MT 220. Poklon od bake Zlate i djeda Zdenka. Bio sam ponosan i sretan.

Tada su počele prve biciklističke avanture. Naravno, s mamom, tatom, bratom, prijateljem Matkom i njegovim roditeljima. Vozili smo maraton do Dobrovite. Moj je brat dobio nagradu kao najmlađi sudionik. Vozili smo orijentacijsku utrku na Planinarcu, Extream kup na Kalniku i Like bike u Bjelovaru. Svladao sam bezbroj uspona na Gorskom kotaru i na otoku Hvaru. Kako je Trek bio ozbiljan bicikl a ja već iskusan vozač, tata me polako počeo uvoditi u tajne biciklističke mehanike, u čemu mome tati nema ravnog. Počela su moja prva pitanja zašto ovo, zašto ono, često sam bio dosadan, ali nisam popuštao. Zbog toga sam danas jako sretan.

Od plavog čarobnog Treka promijenio sam nekoliko bicikla. Postao sam ljubitelj svega što je vezano uz bicikle. Osim što se volim voziti, uživam i u popravljanju bicikla u tatinoj garaži. Pod tatinim nadzorom mogu popraviti i najteže kvarove. Posebno me veseli nešto popraviti prijateljima, koji to ne znaju ili za to nemaju alat. Tako sam zaradio i prvih pedeset kuna.

Posebna mi je briga kupovanje Bikera, časopisa o biciklizmu, u kojem ima predivnih članaka o vozačima, biciklima i prekrasnim predjelima kuda se može voziti. Svakom ljubitelju biciklizma nakon radnog dana užitak je sjesti pred računalo i pročitati vijesti na dropbike-u.

 

Slobodno vrijeme

RASPLESANA MAMA

Piše: Maja Slezaček, 7.b

Sve je počelo prije pet, šest godina kada sam se upisala na plesni tečaj u školi. Tada se i mama upisala na tečaj za odrasle. Mislila je da je prestara, da ima dvije lijeve noge, da dobro ne čuje takt i da joj baš ne ide od ruke, to jest noge.

Ja sam odustala nakon četiri godine treniranja, ali mama se još uvijek drži. Ide redovito na treninge, i po kiši i po suncu, i kad je najumornija, i kad je vesela i kad je tužna. Uglavnom, nema razloga da ne ode na ples.

Priznala mi je – kada pleše, osjeća se kao ptica. Za nju je ples isto što i let za pticu – sloboda pokreta, uživanje u beskraju prostora, dobra glazba koja pokreće tijelo i dušu. Mama kaže da ptice imaju krila za let, a mi noge za ples.

Plesala je s Ištvanom Vargom kojemu je zahvalna što ju je ohrabrivao za ples. Mislila je da je u njenim godinama, koje nećemo spominjati, prekasno za plesne početke. Možda neke plesne korake i ne usvoji brzo kako bi ona željela pa se ljuti, ali ja uskočim i pomognem joj oko vježbanja. Znam koliko joj to znači. Tko kaže da mi mlađi ne možemo naučiti nešto odrasle!? Još uvijek se ponekad ukoči i zaboravi opušteno „letjeti“ jer je brige i problemi prečvrsto drže na zemlji. Ukoči se i ne uživa u plesu kako bi trebala. Sadašnji trener Tihomir Ciglar, plesač „A“ kategorije i državni prvak u sportskom plesu, često joj pomaže da prevlada tu ukočenost. Iako godinama pleše bez partnera, mama kaže da je teško odustati od plesa kad imaš tako dobrog trenera koji zna prenijeti ljubav prema plesu.

Imam radnu mamu koja ide na posao, kuha, sprema, pita za zadaće, i mamu koja ide na ples, koja voli cha-cha-cha, quick step, valcer, moju „pticu – mamu“.

Volim svoju radnu mamu, ali moja „ptica – mama“ pokazuje mi da su ljudi sretniji kada nauče kako raširiti krila i poletjeti.

 

Manjinski jezici

ČEŠKI OBIČAJI

Piše: Ines Rudec, 5.d

Jeste li znali da je češki  narod donio u bjelovarske krajeve razne obrte, kao što su obućarski, stolarski, zlatarski, užarski, ratarski, stočarski? Česi su poznati i po svojim mnogim kulturnim običajima – plesovima, pjesmama, ali i po pripremanju posebnih jela i slastica.

Najpoznatiji češki običaji su Dožinki i Posvicenji. Dožinki je slavlje koje se održava na završetku žetvenih radova. Tada se kuhaju tradicionalna jela, a uz taktove limene glazbe plešu se valceri i polke.

Posvicenji je također slavlje, ali se održava nakon svih jesenskih radova, a jednako se priprema kao i prethodno.

U mojoj obitelji tada se kuhaju tradicionalna jela, a baka i mama ponekad razgovaraju na češkom jeziku. Baka je članica Češke obeci te tamo pjeva češke pjesme i glumi u igrokazima na češkom jeziku. Pjeva narodne, tradicionalne i pjesme nekih skladatelja koje se izvode u zboru, a to su: Červena sukinka, Gdiš sem šel od vas, Hosputka, Pod našima okni, Bili Kviteček, Bila noc krasna majova, Vltavo, Vltavo i mnoge druge. Glumila je u nekoliko igrokaza koji su obično komičnog karaktera. Uloge su joj bile susjeda, majka, ljubavnica.

Mama i baka razgovaraju na češkom jeziku kada se sastanu s rođacima iz Treglave, mjesta pored Grubišnog Polja, gdje se još i danas govori češki kao materinji jezik. Ponekad i kod kuće progovore koju riječ ili frazu na češkom koja im se čini zanimljivom ili smiješnom. Te su riječi iz razgovornog jezika i odnose se na dnevne aktivnosti i događaje vezane za domaćinstvo, a prenose se s koljena na koljeno.

Tako bi i najmlađa članica ove obitelji željela održati češke običaje i jezik.

Jedino što sam dosad naučila jest nekoliko kratkih pjesmica koje su mi pjevale mama i baka dok sam bila jako mala: Žaba leze do bezu i Vaṙila mišička kašičku.

Zadatak za budućnost: posvetiti više vremena učenju češkog jezik.

 

Slobodno vrijeme

VIOLINOM U LJEPŠI SVIJET

Piše:  Bruno Vizek, 7.b

Svatko u određenim životnim razdobljima ima neki hobi koji mu ispuni slobodno vrijeme. Moj hobi  je violina. Zaista uživam u njenim tonovima. Sretan sam kada odsviram nešto za svoju dušu. Ponekad se moram malo i pomučiti dok ne naučim svirati neku skladbu, ali sve zaboravim kada me zvuci violine odnesu u drugi, čaroban, samo meni znan svijet.

Kada sam bio mali, često sam pobolijevao i nisam mogao ići u vrtić. Prijepodne me čuvala teta, a poslijepodne roditelji su me vodili na različite aktivnosti kako bih se družio s djecom. Išao sam na glazbenu radionicu. Bilo mi je lijepo. Najčešće smo pjevali, a ponekad nam je učiteljica pokazivala različite instrumente.

Jednoga dana u Glazbenu školu došle su dvije djevojčice koje su svirale violinu. Meni se njihovo sviranje svidjelo, a kada je učiteljica pitala tko želi svirati violinu, bez razmišljanja sam se prijavio.

Moj pradjed i djed svirali su violinu i meni je djed oporučno ostavio violinu kao uspomenu na njega.

Djeca u početku sviraju violinu četvrtinku, potom polovinku, zatim tročetvrtinku, a kada odrastu – cijelu violinu. Dijelovi violine su: glava, vrat, tijelo, čivije, konjić, mostić i majčina dušica. Čivijama se zatežu žice, konjić drži žice, a po vratu violine nalaze se žice na kojima se svira. Majčina dušica daje zvuk violini. Na tijelu violine nalaze se otvori u obliku slova f. Violina se čuva u posebnoj kutiji. Gudalo se premazuje sredstvom koje se zove kalofonij, da gudalo lakše klizi po žicama.

Gudaći  instrumenti veći od violine jesu viola, violončelo i kontrabas.  U početku sam imao violinu iz Glazbene škole. Kako sam rastao, svirao sam sve veličine violine, od najmanje do najveće. Danas imam svoju violinu, onu koju sam naslijedio od djeda i ona mi je najdraža. Čini mi se da ima najljepši zvuk od svih violina koje sam svirao.

Sviranje violine nije jednostavno. Treba dosta truda i vježbanja. Moja učiteljica je stroga  i zahtjeva red, rad i disciplinu. Jako se trudi ako dobro ne uvježbam. Ponekad sam lijen i ne vježbam dovoljno dugo pa ne naučim onako kako učiteljica traži. Tada se učiteljica ljuti, a ponekad povisi ton. Meni nije svejedno, no kada bolje razmislim, učiteljica je u pravu. Njezini učenici postižu najbolje rezultate, a za to je ona zaslužna jer zahtjeva ozbiljnost u radu.

U Glazbenoj školi violina se svira u gudaćem orkestru i u komornom sastavu. Nekoliko godina svirao sam violinu u orkestru i to mi je bilo jako zanimljivo jer se čuje zvuk više violina istodobno. U orkestru se mora biti pažljiv i slušati zvuk ostalih violina. Nažalost, više nema orkestra i sada sviram u komornom sastavu s učenicom koja svira pet godina kao i ja.

Sviranje violine jako je zanimljivo, iako mi je ponekad naporno zbog obveza u školi. Međutim, sve mi je lakše i ljepše kada uzmem violinu i odsviram nešto za svoju dušu. Volim svirati brze skladbe pa se ponekad ulovim kako sviram neke i prebrzo, ali to nije važno. Bitno je da uživam. Kad sviram, svijet mi se čini ljepšim i boljim. U tim trenutcima osjećam da nema nerješivih problema.

 

Prijedlog za ljetovanje

LJETNE MINIJATURE

Piše: Anđelo Paurović, 7.b

Hrvatski kopneni i otočni rajevi

U toplicama uživam noću i po kiši. Tako je bilo jednog vikenda. Kad smo došli, velika gužva, sunce je pržilo, u bazenu nije bilo mjesta za plivanje sve dok gusti oblaci nisu prekrili Daruvar. Počelo je grmjeti, sijevati i pljuštati. Za pola sata bazeni su se ispraznili, ostali su samo najuporniji. Nakon oluje dolazi sunce, tako kažu. Sunce je opet obasjalo toplice kao da se ništa nije dogodilo. Samo gužve više nije bilo, tobogani slobodni, plivaj koliko želiš, nitko ti ne smeta.

Dani su prolazili, a ja sam ih totalno iskoristio. Dočekao sam tako i odlazak na more. Dva prekrasna tjedna, bio svugdje, vidio svašta. U pirovcu smo se smjestili- bili smo u Vodicama, Šibeniku, na otoku Zlarinu i u meni najdražem mjestu – Čavoglavama. Gledao sam ih na TV-u, sada prvi put uživo. Malo mjesto u Dalmatinskoj zagori, rodno mjesto Thompsonovo. Vodice volim jer su žive, pravi raj na Jadranu. Nema čega nema. Ove sam godine bio u cirkusu. Puno životinja, ali jedna me gadno prestrašila. Udav dug osam metara zinuo i krenuo prema meni, a ograde nigdje. Naravno, to je bila predstava za publiku, ali meni nije bilo svejedno, ja sam zmiji bio na dohvatu!

Otok Zlarin raj je za odmor. Automobila nema, samo taksi na struju. Imaju jednu trgovinu, konobu, crkvu i prekrasnu pješčanu plažu. More čisto i svjetlucavo kao da ima milijune zlatnih listića po sebi. Mir, tišina, čuješ samo cvrčke, golubove i svakih par sati sirenu broda koji vozi znatiželjne turiste. Otok ima malo stanovnika, vrlo su srdačni i gostoljubivi. Zlarin ima dušu, tako kažu, ali zaista – kad kročiš na otok, osjetiš neki mir, spokoj. Tamo ljudi drukčije žive, sporije, nikamo im se ne žuri, pravi otočni život. More  je hladnije i slanije, a opet uživaš dok se kupaš. Nema riječi kojima bih mogao opisati ljepotu i čari tog otočića. Ostali smo tamo do mraka. Misliš, noć je ista kao i na kopnu, ali ne! I noć je drukčija. Osjećaš sigurnost. Ako poželiš, možeš slobodno spavati na putu, u šumi, na plaži.

Vraćajući se brodom na kopno, promatram Zlarin i čvrsto mu obećavam: vidimo se nagodinu!

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Izvanškolske aktivnosti

ENGLESKI JEZIK

Zašto volim učiti strani jezik i izvan škole?

 

Piše: Anita Matešić, 5.b

 

Idem na tečaj enleskog jezika. To je izvan škole.

Pišemo testove i pričamo na engleskom. Zovem to svijet engleskog jezika.

Tamo imam prijateljicu koja ne zna baš dobro engleski pa joj pomažem. Imam i nekoliko prijateljica koje otprije poznam.

Engleski u školi i engleski izvan škole različit je po tome što u školi učimo osnovu, a na engleskom izvan škole učimo opširnije. Tamo testove pišemo za ocjenu, kao i u školi. Za Božić i Uskrs uvijek ispunjavamo kvizove. Na kraju nastavne godine pišemo veliki test i dobijemo svjedodžbu.

Na engleski idem od prvog razreda. Volim ići na engleski jer tamo naučim nešto novo, a uvijek, kada idem e engleskog, kupim si čaj.

----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Komentar

TREBA VIŠE MISLITI NA OSAMLJENE LJUDE


Piše: Victor Allouch, 7.b

 

Osamljeni ljudi ne moraju biti samo beskućnici ili ljudi bez obitelji. Osamljeni ljudi mogu imati obitelj, ali obitelj koja ih nikad ne posjećuje.

Najčešće su osamljeni djeca i starci. Djeca su osamljena ako nemaju roditelje, ako su sami. Starci su u ovo vrijeme najusamljeniji, to je doba informatike i virtualnog svijeta u kojem nitko ne obraća pozornost na stare, spore djedove i bake koji ne znaju surfati po webu. Oni mogu samo pričati o prošlosti, no nitko ih ne sluša.

To nije u redu, znamo, ali zašto ih zanemarujemo? Zanemarujemo ih jer smo hipnotizirani novim dostignućima u znanosti. Neki od nas bez računala ne bi znali živjeti. Kad bi ljudi usporili s otkrićima i prestali stalno žuriti, ne bi više bilo osamljenih ljudi. U vrijeme koje bismo dobili kada bi se svijet usporio, mogli bismo usrećiti osamljene ljude, ali ih se i prisjećati. Njima naš osmijeh, razgovor puno znači, a nas košta samo malo vremena. Taj bi razgovor pomogao i nama jer bi nas smirio i “spustio na Zemlju”.

Ako me želite poslušati, odite poslije posla ili nastave bakama i djedovima. Ako ih nemate, usrećite svoje susjede ili neko dijete koje je samo i tužno.

Mislim da bi svijet bolje funkcionirao ako bismo se usrećivali, barem svakog drugog dana.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Izvanškolske aktivnosti

DRŽAVNA PLESNA PRVAKINJA

 

Piše: Helena Beljan, 5.b

 

Treniram sportski ples. Učim deset plesova podijeljenih u dvije vrste. Postoje standardni plesovi i latino-američki plesovi. Standardni plesovi su engleski valcer, tango, bečki valcer. Latino plesovi su samba, rumba…

Sportski ples je vrlo naporan, ali ga volim trenirati jer mi vrlo dobro ide, a to dokazujem time što sam prva u državi. Moj partner, s kojim treniram, zove se Miran Topljak,a treneri su mi Nenad Židak i Iva Marki.

Zadnje državno prvenstvo održalo se u Koprivnici.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------




preskoči na navigaciju